Jesu li žene emocionalno inteligentnije?

Kada sam prvi put uzela u ruke knjigu Emocionalna inteligencija, javilo mi se pitanje jesu li žene emocionalno inteligentije!? Vodeći se mišlju da pokazujemo možda više emocija od muškaraca, zaključila sam da smo svakako bolje u tom području, no je li to uistinu točno?

Sve navedene sposobnosti razlikuju se od čovjeka do čovjeka, tako je primjerice netko uspješniji u obuzdavanju vlastite ljutnje, dok je izrazito neuspješan u prepoznavanju tuđe ljutnje, također postoje razlike između spolova u sposobnostima, no ne i u ukupnoj emocionalnoj inteligenciji. Žene su svjesnije vlastitih emocija, pokazuju više empatije te su vještije u odnosima s drugima, dok su muškarci samouvjereniji, optimističniji, lakše se prilagođavaju te bolje podnose stres.

Ali sve nedostatke u emocionalnim sposobnostima moguće je popraviti ili poboljšati, odnosno emocionalna inteligencija se može razvijati u svim segmentima bez obzira na životu dob i spol, što nije slučaj kod intelektualnog funkcioniranja koje se može razvijati samo do određene dobi te određenih granica. Ipak da bi se emocionalna inteligencija što bolje razvila, potrebno je usvojiti znanja i stalno prakticirati nove vještine dok one ne prijeđu u naviku, tako primjerice ako se vježba aktivno slušanje, osoba će postati izvrstan slušač i s lakoćom će prepoznavati emocije u drugima. Za osobe sa dobro razvijenim emocionalnim sposobnostima vjerojatnije je da će u životu biti zadovoljnije i učinkovitije, budući da su ovladale navikama uma koje potpomažu njihovu produktivnost, dok nasuprot tome ljudi koji nad svojim emocionalnim životom ne mogu ostvariti određenu kontrolu, neprestano se suočavaju sa unutarnjim borbama što im onemogućuje da se valjano usredotoče na posao te nesmetano razmišljaju. Prema tome emocionalna inteligencija odlučuje što će netko činiti i što želi načiniti. „Iako je emocionalna inteligencija u mozgu, ona obuhvća cijelu osobu i uzajamo djeluje s njome – duhovno, tjelesno, osjećajno i ponašanjem.“ (prema Simmons, S., Simons Jr., J. C.: Emocionalna inteligencija – procjene i vrste, Izvori, Zagreb, 2000.)

Prema gore navedenom, vidljivo je kako su razlike u emocionalnoj inteligenciji među spolovima očite, ali ukupni EQ nam je isti, odnosno svi imamo iste temelje za početi izgradnju svoje emocionalne inteligencije. Zato pokrenimo se i razvijajmo ju!

Do tipkanja! J

Nenadmašni radnici

U tablici ispod su prikazane emocionalne kompetencije nenadmašnih radnika, odnosno radnika koji nisu nadareni samo za, primjerice, inicijativu ili utjecaj na ljude, već su jaki na mnogim područjima, uključujući kompetencije na pet područja emocionale inteligencije: samosvijest, samosvladavanje, motivacija, empatija i društvene vještine. Upravo ta područja emocionalne inteligencije izdvajaju nenadmašne radnike od prosječnih, budući da su im ona potrebna kako bi razvili svoje talente do punog potencijala. 

Okvir emocionalne kompetencije

· · · · · · · · · ·

Osobna kompetencija

Ove sposobnosti određuju kako ćemo se nositi s vlastitim nedaćama.

Samosvijest

Poznavanje osobnih unutarnjih stanja, sklonosti, nadarenosti i pronicavosti

• Emocionalna svjesnost: prepoznavanje vlastitih osjećaja i njihovog učinka
• Točna samoprocjena: poznavanje vlastitih jakih i slabih strana
• Samopouzdanje: uvjerenost u vlastitu vrijednost i sposobnosti

Samosvladavanje

Nadzor osobnih stavova, nagona i potencijala

• Samokontrola: nadzor osjećaja i nagona koji mogu ometati
• Vjerodostojnost: njegovanje uzorne iskrenosti i poštenja
• Savjesnost: odgovornost za vlastita djelovanja
• Prilagodljivost: sposobnost prihvaćanja promjena
• Inovativnost: rado prihvaćanje novih zamisli, pristupa i informacija

Motiviranost

Emocionalna sklonost koja vodi postizanju ciljeva i olakšava ga

• Težnja za postignućem: težnja za postizanjem ili nadogradnjom uzora uspješnosti
• Predanost: poistovjećivanje s ciljevima grupe ili organizacije
• Inicijativa: spremnost djelovanja pri pojavi novih mogućnosti
• Optimizam: upornost u postizanju ciljeva bez obzira na teškoće

Društvena kompetencija

Ove sposobnosti određuju kako ćemo se vladati u odnosima s drugima.

Empatija

Svijest o osjećajima, potrebama i interesima drugih

• Razumijevanje drugih: očitavanje osjećaja i stavova drugih ljudi i zanimanje za njihove brige
• Potpomaganje drugih: prepoznavanje tuđih potreba pri razvoju i unapređivanje njihovih sposobnosti
• Usmjerenost prema klijentu: predviđanje i prepoznavanje i zadovoljenje potreba klijenta i susretljivost
• Oslonac na raznolikostima: razvijanje sposobnosti različitih ljudi
• Politička svijest: očitavanje emocionalnih struja i odnosa moći u skupini

Društvena umijeća

Sposobnost stvaranja željenih reakcija kod drugih

• Utjecajnost: primjena djelatnih načina uvjeravanja
• Komunikativnost: pomno slušanje i slanje uvjerljivih poruka
• Razrješavanje sukoba: sposobnost pregovaranja i rješavanja nesuglasica
• Vodstvo: motiviranje i usmjeravanje skupina i pojedinaca
• Poticanje promjena: poticanje i provođenje promjena
• Stvaranje veza: njegovanje korisnih povezanosti
• Suradnja: sposobnost rada u skupini sa zajedničkim ciljem
• Sposobnost timskog rada: izgradnja grupne sinergije pri postizanju zajedničkog cilja

(prema Goleman, D.: Emocionalna inteligencija u poslu, Mozak knjiga, Zagreb, 2000.)

Svi radnici posjeduju svoje jake i slabe strane, pa tako nitko nije savršen u svim emocionalnim sposobnostima koje su prikazane tablicom, no sklop koji osigurava nenadmašnu izvedbu na poslu podrazumijeva da radnici budu jaki obično u šest sposobnosti, ali se sposobnosti moraju protezati kroz svi pet područja emocionalne inteligencije. Što je zanimanje složenije, time raste i važnost navedenih vještina emocionalne inteligencije, tako primjerice, nenadmašni radnici u jednostavnim poslovima proizvedu tri puta više nego najlošiji radnici, dok u složenijim poslovima proizvedu 127 posto više od prosječnog radnika. Prema istraživanju koje je provedeno unutar 30 različitih organizacija, emocionalne vještine koje izdvaja nenadmašne radnike od prosječnih su: potreba za postignućem, razvijanje drugih, prilagodljivost, utjecaj, samopouzdanje i vodstvo, a kao jedina kognitivna vještina izdvojila se sposobnost analitičkog razmišljanja.

Do tipkanja! :)

Emocionalna inteligencija kao skriveni sastojak sjajnog rada

Moderan način poslovanja zahtijeva da zaposleni sve više budu psiholozi te emotivno inteligentni ljudi koji posjeduju umijeće vladanja sobom i uspješnog komuniciranja sa drugima. Istraživanja pokazuju da osnovni uzrok neuspjeha zaposlenih, a tako i organizacija, leži u nedostatku njihove emocionalne kompetentnosti, odnosno u njihovoj nesposobnosti da se uspješno nose s promjenama i poteškoćama, u uspostavi funkcionalnih veza s drugima, kao i da budu konstruktivni članovi timova. Sve više tvrtki počinje shvaćati da je poticanje vještina emocionalne inteligencije ključna sastavnica uspjeha, odnosno emocionalna inteligencija je glavni sastojak za konkurentnost tvrtke. Usavršavanje poduzeća i tehnološki napredak više nisu dovoljni, budući da se organizacije više ne natječu samo svojim proizvodima, nego i načinom kako upotrebljavaju sposobnosti svojih zaposlenika. Unutarnje kvalitete, kao što su primjerice ustrajnost, inicijativa, optimizam i prilagodljivosti, vrednuju se više nego prije, a novi izazovi zahtijevaju nove talente.

Globalizacije radne snage daje posebno mjesto emocionalnoj inteligenciji te sve više radne snage u svijetu počinju činiti stručni radnici čija je radna stručnost usko specijalizirana te njihova produktivnost ovisi o tome kako se njihov rad koordinira s preostalim dijelom ljudi koji čine organizaciju, to pokazuje kako pojedinac više ne radi sam, već radna jedinica postaje tim u kojoj svaki pojedinac ima svoju ulogu. Kako bi pojedinci što uspješnije odigravali svoju ulogu, potreban im je skup vještina koje ljudima pomažu da postignu sklad, odnosno vještine emocionalne inteligencije. U današnjoj poslovnoj klimi, nije važna inteligencija, već kompetencija, odnosno sposobnost koja daje jasnu ekonomsku vrijednost naporima čovjeka na poslu. Kvocijent inteligencije i stručnost, kao temeljne kompetencije, potrebne su samo da bi se ušlo u polje zanimanja, ali vještine emocionalne inteligencije važnije su za nenadmašan rad. Bez obzira koliki je naš kvocijent inteligencije, ono što će nas učiniti dovoljno dobrima za određeni posao jest stručnost kao cjelokupni zbroj naših specijaliziranih informacija i praktičnih vještina, odnosno stručnost predstavlja udruženost zdrava razuma, specijaliziranih znanja i umijeća koja prikupljamo kako bismo obavili neki posao. Umijeća emocionalne inteligencije sinergijski su vezana sa spoznajama, a vrhunski radnici imaju jedna i druga. Kako je već navedeno, emocionalna kompetencija je dvostruko važnija od čistih kognitivnih sposobnosti za najbolji rad na svim poslovima, no za uspjeh na najvišim razinima, primjerice na rukovodećim položajima, potrebna je uglavnom samo bolja emocionalna kompetencija, odnosno važnost emocionalne inteligencije raste kako se ljudi uspinju po hijerarhijskoj ljestvici u organizaciji. Pa tako, najbolji menadžeri te direktori uravnotežavaju svoje težnje, ambicije i agresivnost sa samokontrolom, stavljajući svoje osobne potrebe u službu ciljeva organizacije, a nerijetko imamo primjer kako posao menadžera dobiva upravo kandidat s nižim kvocijentom inteligencije, a višom emocionalnom inteligencijom, od ostalih kandidata.

Emocionalna inteligencija nije samo dodatak kognitivnim sposobnostima, nego ih ona umnaža te se s pravom može tvrditi da je ona skriveni sastojak sjajnog rada, budući da živimo u vremenu kada naši izgledi za budućnost sve više ovise o tome kako vladamo sobom i kako upravljamo svojim odnosima. Danas svi moramo biti nenadmašni radnici, ako želimo uspjeti u poslu, jer radno mjesto novog doba zahtijeva prilagodljivost, timski rad i uslužnost prema klijentima, a za to su nam potrebne vještine emocionalne inteligencije koje postaju sve značajnije za uspješnost u svim zanimanjima, i to svagdje u svijetu.


Do tipkanja! :)

Kvocijent inteligencije zapošljava, emocionalna inteligencija osigurava napredak

Mnogi i dalje smatraju kako je za uspjeh u životu važan visok kvocijent inteligencije što nije zanemarivo, budući da svakako postoji veza između kvocijenta inteligencije te životnih okolnosti gledano u cjelini, pa tako velik broj ljudi s niskim kvocijentom inteligencije završava na manualnim poslovima dok osobe s visokim kvocijentom inteligencije rade na dobro plaćenim poslovima. Ta povezanost nije uvijek točna jer smo nerijetko i sami svjedoci kako osobe s visokim kvocijentom inteligencije mogu nevjerojatno loše upravljati vlastitim životom. Osobe mogu biti vrlo inteligentne te imati dobru stručnu spremu za neki posao, pa ipak zakazati, budući da njihova emocionalna inteligencija ne odgovara određenom poslu što će biti vidljivo u sljedećem primjeru.

Petar je u osnovnoj i srednjoj školi bio vrlo dobar učenik što se nastavilo i na ekonomskom fakultetu. Za vrijeme studija zarađivao je kao blagajnik u jednom trgovačkom centru te se posebno isticao na tom poslu. Nakon što je diplomirao, trgovački centar u kojem je radio uključio ga je u program izobrazbe rukovodećeg osoblja, a budući da je bio inteligentan brzo je naučio vještine koje su mu bile potrebne da postane šef odjeljenja, a poslije šest mjeseci unaprijeđen je za upravitelja. Prema svi očekivanjima, Petar je bio na najboljem putu da uspješno upravlja trgovačkim centrom jer je vrlo brzo savladao tehnička znanja posla, zanimao ga je rad te je uživao opću podršku. Unatoč svim tim predispozicijama koje je on posjedovao, prvi problemi su se javili nakon tri mjeseca njegovog upravljanja. Prodaja je pala, potrošači su se žalili na na kakvoću hrane, sporu poslugu te na ponašanje osoblja. Što se dogodilo? Iako je Petru mnogo toga išlo od ruke, nije posjedovao odgovarajući stupanj sposobnosti potrebnih za rukovođenje. Pa tako nije bio dovoljno odlučan da bi naređivao i upravljao svojim zaposlenicima, odnosno ako bi zaposlenici slabo radili, Petar se nije znao suočiti s njima kako bi poboljšali učinak te bi se oni nekažnjeno izvlačili i radili po starom. Upravo zbog nedostatka odlučnosti, Petar nije mogao uspješno rješavati poteškoće što je imalo za posljedicu nastanak sve većih problema. Budući da je bio radišan, a nedovoljno izričit i odlučan, probleme je rješavao tako da je sav posao obavljao sam, trošeći sate i sate kako bi ispravio ono što drugi nisi učinili. Da bi stvar bila gora, Petar je smatrao da radi dobro te da sve rješava uspješno što je posljedica njegovog visokog samopouzdanja i optimizma.  Kao što je vidljivo iz navedenog primjera, visok kvocijent inteligencije nije nikakvo jamstvo uspjeha, budući da akademska inteligencija čovjeka ne priprema za krize ili prilike koje mu život donese, iako naše škole i kultura ustraju upravo na toj inteligenciji zanemarujući emocionalnu inteligenciju koja daje objašnjenje zbog čega je netko u životu tako uspješan, dok netko drugi, jednakih intelektualnih sposobnosti završava na rubu ponora. Vidljivo je kako Petar nije imao odgovarajuću razinu upravo emocionalne inteligencije što mu je stvorilo određene probleme, pa se može zaključiti kako je emocionalna inteligencija najbitniji čimbenik u osobnom prilagođavanju kako bi se ostvario uspjeh u odnosu s drugima i radu.

Kvocijent inteligencije daje uvid u to kako je neka individua prošla na ispitivanju inteligencije gdje se testom obično mjere kognitivne funkcije, kao što su vokabular, poznavanje činjenica, kratkotrajno pamćenje, verbalno zaključivanje, koordiniranje pogleda i kretnji, neverbalno rasuđivanje te sposobnost uspostavljanja novih odnosa, ali se njime ne procjenjuju pojave kao što su uspjeh u poslu ili opći napredak u životu za što je zadužen emocionalni kvocijent, odnosno kvocijent emocionalne inteligencije, koji u velikoj mjeri određuje stupanj uspješnosti kako u poslu, tako i u drugim područjima u životu. „U najboljem slučaju, IQ čini tek 20 posto faktora koji određuju životni uspjeh, čime je 80 posto ostavljeno ostalim utjecajima.“ (prema Goleman, D.: Emocionalna inteligencija, Mozaik knjiga, Zagreb, 1997.)

Osobno smatram da, kao što sam već navela i u svom prvom postu, da je emocionalna inteligencija nešto što je odgovorno za naš uspjeh i da ju trebamo shvatiti vrlo ozbiljno i truditi se što više razviti tu stranu našeg uma.

Do tipkanja! :)

Što je emocionalna inteligencija?

Koncept emocionalne inteligencije pojavio se u devedesetim godinama 20. stoljeća kada su Peter Salovey i John Mayer iznijeli prvu definiciju emocionalne inteligencije. Oni su također 1990. godine skovali i naziv emocionalna inteligencija, čiji je prvotni naziv bio karakter. Pojava emocionalne inteligencije od samog svoj začetka izazvala je popriličan broj kontroverzi u znanstvenoj javnosti, budući da se u njoj spajaju dva gotovo isključiva psihologijska pojma - emocije i inteligencija jer su emocije okarakterizirane kao nešto što onemogućuje racionalno razmišljanje te otežava kvalitetan rad. Tek nakon što su provedena brojna istraživanja, koja su dokazala kako emocije, ako se njima pravilno upravlja, mogu čak i pospješiti racionalno razmišljanje te omogućiti ispravno donošenje odluka kao i usmjeriti pojedinca na odgovarajuće ponašanje, pojavilo se zanimanje za koncept emocionalne inteligencije, posebice u području menadžmenta. Ipak, pojam emocionalna inteligencija postaje najpopularniji izlaskom knjige „Emocionalna inteligencija“ autora Daniela Golemana gdje autor aktualizira i širi koncept socijalne inteligencije koji je nastao krajem devedesetih godina 20. stoljeća.

No, koje je uopće značenje toga pojma, odnosno koncepta ili koju on ulogu ima u životu običnog čovjeka? Definicija kaže kako emocionalna inteligencija uključuje sposobnost brzog zapažanja, procjene te izražavanja emocija, sposobnost uviđanja i generiranja osjećaja koji olakšavaju mišljenje, sposobnost razumijevanja emocija i znanje o emocijama te sposobnost reguliranja emocija u svrhu promocije kako emocionalnog tako i intelektualnog razvoja. „No, emocionalna inteligencija se može definirati i kao sposobnost pojedinca da se, koristeći ne samo racionalne već i emocionalne intelektualne vještine, snalazi u novonastalim situacijama, uključujući sljedeće emocionalne intelektualne vještine: poznavanje samog sebe, upravljanje vlastitim emocijama, samomotiviranje, prepoznavanje tuđih emocija i upravljanje tuđim emocijama.“ (prema Bahtijarević – Šiber, Š., Sikavica, P.: Leksikon menadžmenta,  Masmedia,  Zagreb, 2001.)

   Sve emocije koje posjedujemo su zapravo impulsi koji nas navode na određeno djelovanje, odnosno emocije su naši trenutačni planovi za suočavanje sa životnim okolnostima, što pokazuje i sama riječ emocija koja dolazi od latinskog glagola motere koji znači kretati se te prefiksa e koji označava odmicanje, pa iz toga možemo zaključiti kako svaka emocija podrazumijeva sklonost djelovanju. Emocije određuju granice naših sposobnost, potiču nas da se koristimo urođenim mentalnim darom o čijem korištenju ovisi kako ćemo proći u životu, tako nas primjerice motiviraju u nečemu što činimo, a taj nas osjećaj vodi do uspjeha. Prema tome emocionalnu inteligenciju možemo smatrati vrhunskim oblikom nadarenosti, odnosno vještinom, koja ima izrazit utjecaj na sve druge sposobnosti, bilo da im potpomaže ili u krajnjem slučaju smeta.

Svakako možete iznijeti svoje mišljenje o tome smatrate li emocionalnu inteligenciju oblikom nadarenosti ili nečim što vas sputava.

Do tipkanja! :)

Pozdrav svima, koliko god vas ima :)

Dragi svi, moje ime je Ratka i studentica sam prve godine diplomskog studija pri Ekonomskom fakultetu u Osijeku i želim vam poželjeti dobrodošlicu na moj blog. Nadam se da ćete saznati nešto novo o emocionalnoj inteligenciji te da ćete uvidjeti njezinu važnost u okviru poslovnog svijeta, što je ujedno i cilj mog bloga. Pa da više ne dužim, možemo započeti s uvodom u polje emocionalne inteligencije.

Svi mi posjedujemo više dimenzija uma, pa tako i dvije različite vrste inteligencije, jednu racionalnu te drugu emocionalnu. Većina ljudi se bazira na svoju racionalnu inteligenciju i njoj pridodaje veliku važnost. Isto tako većina poslodavaca pri samom zapošljavanju ispituje IQ svojih budućih zaposlenika, no je li važna samo racionalna inteligencija i ovisi li o njoj uistinu naš uspjeh!?

Moj stav je da ne ovisi i upravo je ovaj blog posvećen tome, no ne osporavam da naš uspjeh u životu ovisi o obje inteligencije, samo želim pokazati kako hladan razum bez emocija ne donosi uspjeh, već je potreban sklad u odnosu glave i srca, odnosno radnici se moraju naučiti inteligentno koristiti svojim emocijama. 

 Kvocijent inteligencije, kao i stručnost, potrebni su samo kako bi se posao dobio, ali ono što predstavlja tajni sastojak sjajnog rada je emocionalna inteligencija koja izdvaja nenadmašne radnike i sjajne timove, o kojima ovisi budućnost svake organizacije, od prosječnih. U doba kad ništa ne jamči kako sigurnost na poslu, tako i održivost organizacija na životu, osim ljudskih darovitosti, emocionalna inteligencija postaje ključ koji otključava sva vrata do uspjeha. 

U slijedećem postu vidjet ćemo što označava sam pojam emocionalne inteligencije, kao i njene značajke.

Do tipkanja! :)