Koncept emocionalne inteligencije
pojavio se u devedesetim godinama 20. stoljeća kada su Peter Salovey
i John Mayer iznijeli prvu definiciju emocionalne inteligencije. Oni su također
1990. godine skovali i naziv emocionalna inteligencija, čiji je prvotni naziv
bio karakter. Pojava emocionalne inteligencije od samog svoj začetka izazvala
je popriličan broj kontroverzi u znanstvenoj javnosti, budući da se u njoj
spajaju dva gotovo isključiva psihologijska pojma - emocije i inteligencija jer
su emocije okarakterizirane kao nešto što onemogućuje racionalno razmišljanje
te otežava kvalitetan rad. Tek nakon što su provedena brojna istraživanja, koja
su dokazala kako emocije, ako se njima pravilno upravlja, mogu čak i pospješiti
racionalno razmišljanje te omogućiti ispravno donošenje odluka kao i usmjeriti
pojedinca na odgovarajuće ponašanje, pojavilo se zanimanje za koncept
emocionalne inteligencije, posebice u području menadžmenta. Ipak, pojam emocionalna
inteligencija postaje najpopularniji izlaskom knjige „Emocionalna
inteligencija“ autora Daniela Golemana gdje autor aktualizira i širi koncept
socijalne inteligencije koji je nastao krajem devedesetih godina 20. stoljeća.
No,
koje je uopće značenje toga pojma, odnosno koncepta ili koju on ulogu ima u
životu običnog čovjeka? Definicija kaže kako emocionalna inteligencija
uključuje sposobnost brzog zapažanja, procjene te izražavanja emocija,
sposobnost uviđanja i generiranja osjećaja koji olakšavaju mišljenje,
sposobnost razumijevanja emocija i znanje o emocijama te sposobnost reguliranja
emocija u svrhu promocije kako emocionalnog tako i intelektualnog razvoja. „No,
emocionalna inteligencija se može definirati i kao sposobnost pojedinca da se,
koristeći ne samo racionalne već i emocionalne intelektualne vještine, snalazi
u novonastalim situacijama, uključujući sljedeće emocionalne intelektualne
vještine: poznavanje samog sebe, upravljanje vlastitim emocijama,
samomotiviranje, prepoznavanje tuđih emocija i upravljanje tuđim emocijama.“ (prema Bahtijarević – Šiber, Š., Sikavica, P.: Leksikon
menadžmenta, Masmedia, Zagreb, 2001.)
Sve
emocije koje posjedujemo su zapravo
impulsi koji nas navode na određeno djelovanje, odnosno emocije su naši
trenutačni planovi za suočavanje sa životnim okolnostima, što pokazuje i sama
riječ emocija koja dolazi od latinskog glagola motere koji znači kretati se te
prefiksa e koji označava odmicanje, pa iz toga možemo zaključiti kako svaka
emocija podrazumijeva sklonost djelovanju. Emocije određuju granice naših
sposobnost, potiču nas da se koristimo urođenim mentalnim darom o čijem
korištenju ovisi kako ćemo proći u životu, tako nas primjerice motiviraju u
nečemu što činimo, a taj nas osjećaj vodi do uspjeha. Prema tome emocionalnu
inteligenciju možemo smatrati vrhunskim oblikom nadarenosti, odnosno vještinom,
koja ima izrazit utjecaj na sve druge sposobnosti, bilo da im potpomaže ili u
krajnjem slučaju smeta.
Svakako možete iznijeti svoje mišljenje o tome smatrate li emocionalnu inteligenciju oblikom nadarenosti ili nečim što vas sputava.
Do tipkanja! :)
Moje mišljenje je da je emocionalna inteligencija nepravedno podcijenjena pri zapošljavanju ljudi u tvrtkama te da bi uz ''normalne'' testove inteligencije trebalo biti više testova emocionalne inteligencije. O njoj ovise međuljudski odnosi u organizaciji.
OdgovoriIzbriši