Kvocijent inteligencije zapošljava, emocionalna inteligencija osigurava napredak

Mnogi i dalje smatraju kako je za uspjeh u životu važan visok kvocijent inteligencije što nije zanemarivo, budući da svakako postoji veza između kvocijenta inteligencije te životnih okolnosti gledano u cjelini, pa tako velik broj ljudi s niskim kvocijentom inteligencije završava na manualnim poslovima dok osobe s visokim kvocijentom inteligencije rade na dobro plaćenim poslovima. Ta povezanost nije uvijek točna jer smo nerijetko i sami svjedoci kako osobe s visokim kvocijentom inteligencije mogu nevjerojatno loše upravljati vlastitim životom. Osobe mogu biti vrlo inteligentne te imati dobru stručnu spremu za neki posao, pa ipak zakazati, budući da njihova emocionalna inteligencija ne odgovara određenom poslu što će biti vidljivo u sljedećem primjeru.

Petar je u osnovnoj i srednjoj školi bio vrlo dobar učenik što se nastavilo i na ekonomskom fakultetu. Za vrijeme studija zarađivao je kao blagajnik u jednom trgovačkom centru te se posebno isticao na tom poslu. Nakon što je diplomirao, trgovački centar u kojem je radio uključio ga je u program izobrazbe rukovodećeg osoblja, a budući da je bio inteligentan brzo je naučio vještine koje su mu bile potrebne da postane šef odjeljenja, a poslije šest mjeseci unaprijeđen je za upravitelja. Prema svi očekivanjima, Petar je bio na najboljem putu da uspješno upravlja trgovačkim centrom jer je vrlo brzo savladao tehnička znanja posla, zanimao ga je rad te je uživao opću podršku. Unatoč svim tim predispozicijama koje je on posjedovao, prvi problemi su se javili nakon tri mjeseca njegovog upravljanja. Prodaja je pala, potrošači su se žalili na na kakvoću hrane, sporu poslugu te na ponašanje osoblja. Što se dogodilo? Iako je Petru mnogo toga išlo od ruke, nije posjedovao odgovarajući stupanj sposobnosti potrebnih za rukovođenje. Pa tako nije bio dovoljno odlučan da bi naređivao i upravljao svojim zaposlenicima, odnosno ako bi zaposlenici slabo radili, Petar se nije znao suočiti s njima kako bi poboljšali učinak te bi se oni nekažnjeno izvlačili i radili po starom. Upravo zbog nedostatka odlučnosti, Petar nije mogao uspješno rješavati poteškoće što je imalo za posljedicu nastanak sve većih problema. Budući da je bio radišan, a nedovoljno izričit i odlučan, probleme je rješavao tako da je sav posao obavljao sam, trošeći sate i sate kako bi ispravio ono što drugi nisi učinili. Da bi stvar bila gora, Petar je smatrao da radi dobro te da sve rješava uspješno što je posljedica njegovog visokog samopouzdanja i optimizma.  Kao što je vidljivo iz navedenog primjera, visok kvocijent inteligencije nije nikakvo jamstvo uspjeha, budući da akademska inteligencija čovjeka ne priprema za krize ili prilike koje mu život donese, iako naše škole i kultura ustraju upravo na toj inteligenciji zanemarujući emocionalnu inteligenciju koja daje objašnjenje zbog čega je netko u životu tako uspješan, dok netko drugi, jednakih intelektualnih sposobnosti završava na rubu ponora. Vidljivo je kako Petar nije imao odgovarajuću razinu upravo emocionalne inteligencije što mu je stvorilo određene probleme, pa se može zaključiti kako je emocionalna inteligencija najbitniji čimbenik u osobnom prilagođavanju kako bi se ostvario uspjeh u odnosu s drugima i radu.

Kvocijent inteligencije daje uvid u to kako je neka individua prošla na ispitivanju inteligencije gdje se testom obično mjere kognitivne funkcije, kao što su vokabular, poznavanje činjenica, kratkotrajno pamćenje, verbalno zaključivanje, koordiniranje pogleda i kretnji, neverbalno rasuđivanje te sposobnost uspostavljanja novih odnosa, ali se njime ne procjenjuju pojave kao što su uspjeh u poslu ili opći napredak u životu za što je zadužen emocionalni kvocijent, odnosno kvocijent emocionalne inteligencije, koji u velikoj mjeri određuje stupanj uspješnosti kako u poslu, tako i u drugim područjima u životu. „U najboljem slučaju, IQ čini tek 20 posto faktora koji određuju životni uspjeh, čime je 80 posto ostavljeno ostalim utjecajima.“ (prema Goleman, D.: Emocionalna inteligencija, Mozaik knjiga, Zagreb, 1997.)

Osobno smatram da, kao što sam već navela i u svom prvom postu, da je emocionalna inteligencija nešto što je odgovorno za naš uspjeh i da ju trebamo shvatiti vrlo ozbiljno i truditi se što više razviti tu stranu našeg uma.

Do tipkanja! :)